Mrvice iz dnevnog boravka

Kod kuće me čekao Robotko. Pokušao sam mu napraviti tijelo. Mislio sam na Moranu. Već dugo nisu stigla nikakva pisma za mene. Iako nisam siguran je li ih ona uopće pisala. Više ne trepće očima kad razgovaramo. Čini se da polako počinjem kužiti što je patnja. Prije sam mislio da je to nešto pohano s vrhnjem, a sad vidim da je to nešto iznutra - u čovjeku - kao neki val. Robotko me gledao i slušao s razumijevanjem. Ponekad mi se učini kao da je živ. U svakom slučaju, mozak mu se više ne raspucava. Trup sam na kraju napravio od bakine rifljače, a žicama ga povezao s mozgom. Mislim da ću zaista od Robotka napraviti čovjeka. Moram malo proučiti tehnički odgoj i sve će biti u redu. Kao dragi Bog. Na svoju sliku i priliku.